Misli mladosti

Prošle sedmice sam imala priliku da odgledam dokumentarni film „Stop dječijem prosjačenju“. Profesionalno sam vezana za ovu temu, jer mi je prvi radni angažman bio rad na istraživanju o prosjačenju romske djece. Sa još neodštampanom diplomm studijskog programa Socijalna politika i socijalni rad, prije više od šest godina, dala sam se u istraživanje ove pojave na sjeveru Crne Gore. Tri opštine, intervjuisanje ključnih aktera i rad na terenu- informacije iz prve ruke. Pomenuti dokumentarac me je vratio u to doba, jer zapravo nisam vidjela da se bilo šta promijenilo od tad u pogledu bilo kojih od uglova gledanja na ovaj problem. O praktičnim rješenjima da i ne govorim. Kako je studija koju smo tada uradili dobila naziv „Kriza države socijalne pravde: (Ne)suzbijanje prosjačenja djece u Crnoj Gori“, mislim da je navedeni naslov pravi za objašnjenje i tadašnje i sadašnje situacije. Kao i mnoga „otvorena pitanja“ i ovo je ostalo samo mrtvo slovo na papiru. Čemu služe zakonski propisi a

Jednom davno moja stvarnost se urušila. U to vreme, bila sam usamljena, nisam mogla da shvatim kako je moguće da ne mogu da se uklopim u tzv.  normalan  svet. Prolazila sam kroz najgori period mog života. Društvo me je odbacilo nakon što sam postala osoba sa stečenim invaliditetom i osudilo me na najgoru kaznu – usamljenost. Bile su potrebne godine da shvatim da ja ne bi ni trebalo da se uklopim u tzv.   normalno  društvo, jer bez mene kao osobe sa invaliditetom to i nije  normalno  društvo. Pre svega biti različit od drugih. To je jedan od mojih motoa. Kada živite u Crnoj Gori, koja, uopšteno govoreći, još uvek nije država sa jakom i efikasnom politikom u oblasti invalidnosti (u teoriji radimo sve bolje i bolje, ali, kada je reč o praksi, onda baš i nismo tako dobri), jedino što je potrebno da učinite je da odaberete u kojoj stvarnosti bi trebalo da živite: u onoj koja vam je nametnuta društvenim normama tzv.  normalnog  društva – punoj stereotipa i predrasuda prema manjinama, ili

Krajem februara prošle godine sam učestvovala u prvom Erazmus + trening kursu dugoročnog trening programa na temu edukativnih igara i njihovom upotrebom u radu sa mladima.   Nije mi bio prvi put   da učestvujem u događaju ovakvog karaktera, jer već više od šest godina povremeno se uključujem u ovakve i slične aktivnosti. Ovaj trening ima najveći značaj od svih kojima sam prisustvovala jer sam stekla znanja o značaju edukativnih igara u radu sa mladima i vještine kreiranja istih i priliku da učestvujem u kreiranju igre koju sam prilagodila ciljnoj grupi i koristiću je u prevenciji zloupotrebe droga. Ovom prilikom bih htjela da preporučim mladima ovakve i slične događaje, a za to imam više nego dobre argumente. Na prvo mjesto bih stavila znanje engleskog jezika, koji je radni jezik, i njegovu provjeru ili unaprijeđenje, zavisno od toga koliko ga ko zna. Najbolji način provjere znanja stranog jezkavje da se ode u sredinu gdje će svi oko tebe pričati isti. Tako se znanje jezika unapre

Bio je kišovit dan, čini mi se, kad sam upoznala moju Sašku. Rekli su mi, idi na deseti sprat Instituta, sa desne strane kad izađeš iz lifta, u dnu hodnika je njena kancelarija. Lijepo će ti biti. Zbunjena sam otišla, jer ranije nisam imala prilike da razgovaram sa psihologom, osim prilikom upisa u školu. Nisam ni znala šta da očekujem, nije bilo predrasuda. Ali sam ipak neodlučno kucnula i čula zvonki glas. Ušla i začudila se. To nije bila klasična kancelarija, to je bio kutak za odmor. Nasmijano lice me dočeka i ponudi da sjednem. I ne sjećam se o čemu smo pričale tom prilikom, jer je prošlo četrnaest godina od tad, ali je neopisivo dobar osjećaj ostao kao jedan od najbitnijih pečata u procesu mog sveukupnog oporavka. Na kraju razgovora Saška mi je ozbiljno rekla: Marijeta, ti ne sanjaš, ovo je stvaran život. Ako želiš da radimo na tome, dođi sjutra. Kada sam izašla iz njene kancelarije, bila sam zatečena. Otkud ona zna da mislim da sanjam? To nikom nisam rekla od novembra