Decenija ljubavi
Oblačim svoj crveni kaput i odlazim u moju ispovjedaonicu tajni. Njena crvena sjediša, crveni tepisi i zavjese bude u meni znatiželju i pružaju mir. Ljubav prema pozorištu se, zapravo, rodila u periodu dok sam studirala. Prije svakog testa ili ispita, ma koliko da je bio bitan, išla bih da gledam predstavu, ukoliko se igrala. To me je opuštalo i pomagalo mi da „saberem misli“. Zapravo je teatar bio mjesto za preslišavanje i razbijanje treme koja tek slijedi. Ponekad i u „casual“ varijanti, onako domski, bih došetala od studenjaka, koji se nalazi desetak minuta hoda od pozorišta. Kako sam nakon izvjesnog perioda postala redovna gošća, ulazila sam bez karte, pravo studentski, provlačeći se poput mačke i zauzimajući neko od mjesta kada svi sjednu. Ali najčešće bih dolazila lijepo odjevena, početničko damski, sa nevješto stavljenom šminkom, jer teatar zaslužuje dozu glamura, koju najbolje nose stare dame, sa svojim večernjim toaletama, brižljivo odabranim za t...