Tihi ubica
Godina 1993., rat u regionu bukti i moja majka koja, suznih očiju, ulazi u kuću. Na naše upitne poglede kroz plač odgovara da je naš komšija poginuo na ratištu, negdje u Hrvatskoj. Sa svoje četiri godine sam upamtila rečenicu: politika je svemu kriva. Bila sam natjerana da puno toga saznam prije vremena ali i privilegovan načinom vaspitanja mojih roditelja da ne moram da usvojim njihove stavove. Dok sam često bila primorana da čujem dio sjednice našeg parlamenta i nagovarala oca da nađe neki zanimljiviji crtani film, imala sam priliku da sa vremena na vrijeme prelistam beogradske antirežimske novine „Naša krmača“, pune sjajnih fotomontaža i karikatura, u kojima je uvijek bilo nečeg i o našim liderima. To me je naučilo da mora da postoji suprotno mišljenje. Kroz cio taj period se provlačio fenomen tzv. politizacije društva i njegove ne još uvijek krajnje polarizacije. Moji vršnjaci i vršnjakinje su redovno posjećivali političke skupove(!) sa roditeljima i