Misli mladosti

Brzo i sigurno odlaze moji bezbrižni studentski dani. Ubrzo će ih zamijeniti strah i nove nesanice zbog neizvjesnosti koje donosi sjutra u kojem ja treba da postanem neko u profesionalnom smislu.             Ne bojim se sjutrašnjice. Mnogi mi pričaju da su ranije poslovi čekali ljude, da si samo trebao da se pojaviš. To nije bio slučaj sa mojim roditeljima tako da ne očekujem spektakl u mom slučaju, posebno u ovom burnom vremenu. Neki mi kažu da uzmem stranačku knjižicu neke od mnogobrojnih stranki naše političke lepeze i postanem aktivan član. Kažu : Imaš talenta za to. A ja kažem: Ja imam talenta samo za istinu. Mene bi već drugog dana izbacili sa političke pozornice.             Zaista, pitam se da li su barem slične misli mojima imali mnogobrojni političari u svojoj mladosti? Dok nisu postali pokvarene gramofonske ploče bez imalo srama i prodali svoja uvjerenja i ubje...

Posmatram blagu euforiju koja se stvorila pred lokalne izbore. U ruke mi veseli povratnici sa nekog od brojnih predizbornih mitinga stavljaju propagandni letak. Ni ne pogledavši, gužvam ga i bacam sa nezainteresovanošću kakvog stranca. Zapravo, ja i jesam stranac. Jedan od brojnih u ovoj državi- figurativno rečeno- koji ne zna ko pije, ko plaća a ko šarcu daje. I koga to ni ne zanima, shvatajući da ne može svojim glasom ništa izmijeniti. Moj glas je bezvrijedan- to mi kaže istorija crnogorskog parlamentarizma, otkad sam postala svjesna nje. Moj glas je mrtvo slovo na papiru. Ostavljajući po strani sve ideološke i nacionalne potke- a ima ih mnogo- postavljam zdravorazumsko pitanje: da li ja, kao punopravna državljanka Crne Gore, mogu vjerovati u politički program partija čiji lideri i najuže rukovodstvo osijedješe u gotovo istim foteljama u kojima su kao mladi ljudi započinjali svoje karijere? Neko je pametno rekao: da bi vidio kakav je čovjek, daj mu vlast u ruke. Da li to znači...

Da li mogu nešto da promjenim u svom društvu? Da li želje i htjenja bez artikulacije predstavljaju nešto? Dobro došli u referentni sistem jednog studenta koji pokušava da artikuliše neartikulisano. Društvo u kojem sam rođena je problematično otkad sam shvatila obim i sadržinu pojma „društvo“.   Ne bez razloga. Otkad znam za sebe, ređale su se: inflacija, rat u drugim krajevima republike koji je, naravno, uticao na nas, raspad SFRJ, mijenjanje valute koje je razorilo kupovnu moć prosječnih građana Crne Gore, još jedan rat u blizini, sankcije UN-a, raspad SRJ, pa najnovija globalna ekonomska kriza. Sigurno sam neke procese zaboravila da navedem ali je moj zaključak: ja sam odrasla u stresnom društvu. Od svega je najčudnije uvijek bilo: kako to da niko ne pokušava nešto da promjeni? Svi pričaju „ispod žita“ kako je teško živjeti „ u besparici“, a u javnosti se pretvaraju da je sve u najboljem redu. Odakle promjene dolaze? Da li treba da građani očekuju od političara koji skoro ...

Da li smo svi mi žrtve beskrupuloznog sistema moći? Ili smo tvorci te iste beskrupupulozne moći? U opakoj igri politike i ekonomije, koliko prosječan građanin gubi, a koliko dobija vještim pokretima poluga moći?             Od trenutka kada bivamo rođeni, na najveći broj nas se lijepe etikete. Prvo: prezime. Pa onda ime. Kako živimo u Crnoj Gori, na nas se lijepe etikete pripadnosti određenom plemenu. Onda: stanovnik određene regije, grada, opštine, naselja. Bivamo prepoznati kao pripadnici određene vjeroispovjesti. Na red dolazi lijepljenje etikete nacionalnosti. Tu je izbor širok, jer je u nas spektar nacionalnosti raznovrstan. Tu je i determinanta: četnici ili partizani. Ideološka predispozicija, naša loša verzija desnice i ljevice. Do svoje osamnaeste godine svi mi bivamo višestruko izlijepljeni protiv svoje volje. A onda nam priznaju pravo da iskažemo ono što mislimo.          ...