Izbori izbora

Posmatram blagu euforiju koja se stvorila pred lokalne izbore. U ruke mi veseli povratnici sa nekog od brojnih predizbornih mitinga stavljaju propagandni letak. Ni ne pogledavši, gužvam ga i bacam sa nezainteresovanošću kakvog stranca.

Zapravo, ja i jesam stranac. Jedan od brojnih u ovoj državi- figurativno rečeno- koji ne zna ko pije, ko plaća a ko šarcu daje. I koga to ni ne zanima, shvatajući da ne može svojim glasom ništa izmijeniti. Moj glas je bezvrijedan- to mi kaže istorija crnogorskog parlamentarizma, otkad sam postala svjesna nje. Moj glas je mrtvo slovo na papiru.

Ostavljajući po strani sve ideološke i nacionalne potke- a ima ih mnogo- postavljam zdravorazumsko pitanje: da li ja, kao punopravna državljanka Crne Gore, mogu vjerovati u politički program partija čiji lideri i najuže rukovodstvo osijedješe u gotovo istim foteljama u kojima su kao mladi ljudi započinjali svoje karijere? Neko je pametno rekao: da bi vidio kakav je čovjek, daj mu vlast u ruke. Da li to znači da smo mi slijep narod?

Mnogo puta do sada sam pomislila: kako im nije dosadilo da toliko godina pričaju praznu priču? Generacije kraja osamdesetih pa nadalje su odrasle uz njih kao glavnim likovima crtanog filma Crnogorska politička scena. Meni bi bilo muka da sebe toliki niz godina gledam u raznim medijima sa različitim pričama. Tu nema ni trunke dosljednosti i istine: čisti interes bez pokrića. Kao loša partija monopola-takva je naša politička scena.

U duhu mlade osobe mojih godina neminovno se rađa još jedno pitanje: kako pronaći pravi put u političkom smislu kada nema novih opcija? Da li to znači da politička apatija i anomija dobijaju i u ovoj partiji šaha? Ako pogledamo u našu skoriju istoriju, vidjećemo pregršt opcija, odluka, mimoilaženja i poruka bez istinitih pouka. Prvo smo bili oni koji se brane napadajući, pa oni koji se brane trpeći napade, oni koji bivaju napušteni i oni koji napuštaju. Dupli dualizam. Ko su bili lideri?

Činjenica je da se svaki lider  na bilo kojoj tački ove male planete služi istim logičkim sredstvom kada se nađe u alarmantnom stanju, a to je: zamjena teze. Razlika je u tome što zakoni određenih država to tolerišu- nepoštovanje zakona od strane lidera, a neki to i te kako kažnjavaju- načelo zakonitosti važi.

Kod nas je druga opcija maštarija legalista. Naši „politikantski liderčići“- kako nazivaju jedni druge-ne mogu ni na prstima obije ruke nabrojati koliko opcija su izmijenjali  minulih godina. I to je zaista poražavajuće, jer govori u prilog činjenici koliko smo mi „podvodljivi“. Da li se tome treba čuditi?

Možete li da pojmite kako je to kada bukvalno možete vidjeti sa slika iz medija kako je tekao proces vašeg starenja? Nedavno sam gledala dokumentarac državne televizije sa arhivskim snimcima našeg parlamenta devedesetih godina. Ključne figure su i dalje u njemu. Nezamjenjivi? Najbolji? Suvišno je čak i pokušati dati odgovor.

I dok neki  kao glavno oružje imaju priču o svijetloj evropskoj budućnosti, dok su se neki ujedinili i koliko- toliko usaglasili stavove(proceduralni i/ili supstancijalni konsenzus su opake i rijetke zverke- interesi imaju jače „zube“ nego oni), dotle neki i dalje pričaju priču o važnosti nacionalnog identiteta... Ista priča, donekle izmijenjane uloge- čisto da se zbuniš. Ne znaš ko od tih istih likova ima „petlje“ da uradi nešto i za narod( pošto su svi dobro zbrinuti).

Ja ni ovoga puta neću iskoristiti svoje biračko pravo. Biću dio apatične i anomične „manjine“-mada smatram da sam daleko od toga. To nije izraz mog nevjerovanja u Crnu Goru, već izraz stava da ne moraš nužno biti dio neke cjeline koja je opet dio neke veće cjeline- da bi imao izgrađen stav o političkom životu. A to je trend kod nas. Greška? Sami procjenite.