Tihi ubica

Godina 1993., rat u regionu bukti i moja majka koja, suznih očiju, ulazi u kuću. Na naše upitne poglede kroz plač odgovara da je naš komšija poginuo na ratištu, negdje u Hrvatskoj. Sa svoje četiri godine sam upamtila rečenicu: politika je svemu kriva. 

            Bila sam natjerana da puno toga saznam prije vremena ali i privilegovan načinom vaspitanja mojih roditelja da ne moram da usvojim njihove stavove. Dok sam često bila primorana da čujem dio sjednice našeg parlamenta i nagovarala oca da nađe neki zanimljiviji crtani film, imala sam priliku da sa vremena na vrijeme prelistam beogradske antirežimske novine „Naša krmača“, pune sjajnih fotomontaža i karikatura, u kojima je uvijek bilo nečeg i o našim liderima. To me je naučilo da mora da postoji suprotno mišljenje.

            Kroz cio taj period se provlačio fenomen tzv. politizacije društva i njegove ne još uvijek krajnje polarizacije. Moji vršnjaci i vršnjakinje su redovno posjećivali političke skupove(!) sa roditeljima i djelovali već politički edukovani. Sad znam da je sve to bila velika glupost i propagandni otrov od kojih krupne ribe izvlače korist ali tada sam zamolila svog starijeg brata da me povede da vidim kako izgleda politička promocija. Naravno, nikakvu pouku nisam izvukla iz toga jer ću tek kasnije shvatiti da je nije ni bilo.

            Došla je godina kada smo bombardovani i kada mi je svaka ptica u letu djelovala kao mogući avion koji nosi smrt. Nisam znala ni ko, ni zašto može da nas upuca kao glinene golubove ali je to bilo činjenično stanje. Toliko nasumičnih smrti, medijskih laži, a niko od nas, običnih smrtnika, nije bio kriv za to.  Moj brat je bio na odsluženju redovnog vojnog roka i ta još bliža opasnost nekoga koga poznajem je učinila sve to mnogo traumatičnijim. Zbog svega navedenog se ježim pomisli da bi moja država mogla da postane članica NATO-a i da bi naši vojnici mogli predstavljati istu prijetnju nekom desetogodišnjem djetetu, koje bi umjesto slušanja sirena uzbune i skrivanja po podrumima i trapovima, trebalo da redovno pohađa nastavu i igra se sa vršnjacima i vršnjakinjama. Mi sve to nismo mogli tih 78 dana i zato bismo trebali da se borimo da drugima ne naškodimo u tom smislu. Činjenica da sve češće oboljevamo od raznih rakova i sličnih bolesti samo je još jedan u nizu argumenata contra ulaska u NATO pakt. Djeca tako dobro pamte svoje strahove, neki stariji izgleda kao da ih nisu ni imali. A bili su zastrašeniji od nas, svjesniji ozbiljnosti i moguće opasnosti. Smiješno.

            Svi ovi događaji su napravili zbrku u mojoj glavi. Pojavili su se složeni pojmovi koje još nisam bila spremna da usvojim a život me je tjerao da nađem način za to. Dvije spasonosne pojave u životu su mi pomogle: pročitala sam jednu korisnu knjigu(bar deset puta) i zavoljela sam jednu nauku. Knjiga se zove „Nacionalni park Srbija“, u izdanju Kreativnog centra iz Beograda(2000),  satirična kritika društvenog stanja u Srbiji od strane Dragoljuba Ljubičića-Mićka, tada glumca i tekstopisca INDEXOVOG pozorišta. Knjiga je prepuna izvrsnih karikatura poznatog karikaturiste Dobrosava Boba Živkovića i za mojih dvanaest godina mi je objasnila određene socijalne odnose bolje nego što će ih sedam godina kasnije, na početku studija, objasniti prestižni udžbenici koji se bave pomenutom problematikom. Mićov  „Goluždravi penzioner(Penzos vulgaris), Mrki ulični pandur(Mupus murius), Pokvareni političar(Smradus bescrupulozus), Prosvetni jadnik(Profus yadibedus)  i ostali, postali su socijalni šabloni moje mladosti. Nezamjenljivo.

Tu na scenu stupa fizika. Dvije godine sam bila takmičarka iz fizike, predstavljajući školu na regionalnim i republičkim takmičenjima. Stresan period, puno rada i energije ali sjajno za sveukupno znanje. Fizika je, zapravo, jako jednostavna. U njoj nema odnosa: i može i ne može. Sve je jako jasno određeno i logično, samo kad se tome priđe „hladne glave“, bez pretpostavki da je fizika „teška“ i složena. Samo ljudi mogu da zakomplikuju odnose, ne i fizika. Jako sam voljela oblast „kretanje“; veze između brzine, pređenog puta i vremena. Vrijeme je prilično fascinantno: fizička veličina u kojoj se sve dešava. Vrijeme(t) u fizici nije ničim uslovljeno i njegovo značenje je jako precizno: sad. Ne postoje prilozi za vrijeme u fizici(juče ili sjutra); vrijeme ima svoje tačno određene jedinice(sekund, minut, sat) i ono je jednoobrazno za sve prostore; može se reći da je ono Heraklitovo „vječno vraćanje istog“. I, zapravo, to je suština vremena: ne postoji u prošlosti- jer to je iskustvo iz kojeg možemo da izvučemo pouke; ne postoji u budućnosti-to su predviđanja koja za svakog mogu biti različita. Naše vrijeme teče sad, i sve što su nas učili: npr.,da je bilo bolje u velikoj SFRJ ili da će biti bolje u EU su samo iskazi koji su tu da nas zbune; to je bilo i biće tuđe vrijeme iz kojeg možemo da izvučemo određene poruke i pouke ali naše vrijeme je sad i počnimo da ga živimo i ne koristimo više izgovore: biće bolje ili valjda će biti bolje sjutra. Sad treba da bude maksima svih naših radnji. Sad ili nikad! Izgleda teško da se pođe tim putem ali je nužno.

            Godina 2013. Pošto su svi moji pokušaji orijentisanja prema određenom političkom pokretu se završavali mojim prebrojavanjem njihovih logičkih grešaka pri suđenju i zaključivanju, shvatila sam da mi je suđeno da budem „nepodobna“ u društvu anemije i apatije. Dvije decenije nakon spoznaje šta je rat, shvatila sam da on i dalje traje. Drugačiji, bez oružja. Tihi ubica. Rat između onih na vrhu i onih na dnu; između halapljivih individualaca kapitalističke orijentacije i običnih smrtnika; unutar bivše srednje klase-borba za opstanak itd. I to se sve dešava u državi od oko circa 650.000 stanovnika. Sad. Nama treba protivteža tome. Jer, vrijeme curi.