Stare jakne i ideje

Mi nemamo standarde na osnovu kojih procjenjujemo stvarnost. Mi dozvoljavamo samo nas da standardizuju na pogrešan način. Poput pokvarene ploče, naši građani ponavljaju istu priču: oni na vrhu piramide pričaju o napretku a svi mi koji se nalazimo niže se približavamo dnu. Šta nas čeka kada stignemo tamo, vidjećemo.

            Niko da napiše tekst o potrebama a da odgovara našoj stvarnosti. Individualnim, zajedničkim; o potrebama koje se množe usled nametanja evropskih standarda na sitna primanja najvećeg broja ljudi koji rade a koja nisu dovoljna ni da zadovoljimo fiziološke potrebe kako treba. Da ne pominjem lica čija egzistencija zavisi od primanja socijalne pomoći a čiji je broj veliki. Da bismo znali koliko nam novca treba da preživimo mjesec dana moramo da gledamo likove koji vrše istraživanja koja su stvorena da bi se oblikovalo javno mnjenje. Naš život je ograničen na mjesec dana u ekonomskom smislu. Mjesec dana u kojih naša država neće gotovo ništa proizvesti, izvesti, napraviti neki boljitak. Mjesec dana gdje mi pokušavamo da skrpimo početak i kraj mjeseca. Prvi sa prvim. Naravno, mali dio građana nema tih problema. Oni pokušavaju da „skrpe“ neke mnogo sitnije rupe u svojim novčanicima.

            Pogledajmo oko sebe. Da li možemo vidjeti srećne i zadovoljne ljude? Ovo je vrijeme izvještačenih lažnih osmjeha, straha i zavisti. Ljudi koji kvalitetnom ali već istrošenom odjećom iz „naftalina“ ’80-ih i ’90-ih pokušavaju da zamaskiraju kineske lažne brendove i svoju nemoć. Stida od sopstvenog naprednog siromaštva kriveći aurelijevsku sudbinu za sve nedaće ne shvatajući da je liberalizam taj koji je uspio da od nas napravi pajace a da nije čak ni došao na naše prostore u pravom obliku. Kao i ranije, mi smo preskočili neke stepenice u društvenom razvoju i našli se u eri globalizacije u poderanoj odjeći i sa starim trikovima.

            Iskustvo je jedini univerzalni ključ u našim životima ali dobar dio nas to nikako da shvati. I toliko toga je što smo doživjeli i preživjeli ali nikako da se opametimo i vidimo puteve da izađemo iz začaranog kruga. Stalno siromašenje ljude tjera da se boje još većeg siromaštva ali ne i da pokušaju da pronađu bolja rešenja od onih privremenih. Ja bih prije rekla da je iskustvo a ne istorija učitelj života. Svakom od nas daje posebna predavanja istovremeno ali, nažalost, ne izvuku svi svoje pouke i poruke iz toga. To jednoumlje nas ubija. Polako ali sigurno.

            Gledajući već ostarele bivše radnike nekih od brojnih preduzeća o kojima znam samo iz njihovih priča i udžbenika, koji su se sa 20-ak godina radnog staža našli u nekoj vrsti čardaka ni na nebu ni na zemlji u sred tranzicionog perioda, pitam se, da li ima nade za nas koji ne lažemo sebe govoreći „biće bolje“? Koga da lažem govoreći o realnosti ove zemlje iz „ptičije perspektive“ dok je gledam iz „žablje perspektive“? Zašto me često razočaraju moji vršnjaci i vršnjakinje za koje znam da odudaraju od prosjeka po svojim intelektualnim mogućnostima koje ne koriste jer ne žele da drugi vide da znaju da razmišljaju svojom glavom?

            Uzalud, shvatila sam da je ovaj naš Oz poput onog iz bajke: ima strašila, limene drvosječe i lavove, samo što naši nemaju namjeru da steknu pamet, ljudskost i hrabrost  a naš čarobnjak ne planira da odleti dok mu mi ne pomognemo. Šteta što mi mislimo da ne možemo.