Zdravlje

Zdravlje je stanje potpunog tjelesnog, duševnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.

Definicija zdravlja SZO

Čitajući ovu, prije svega, holističku definiciju zdravlja po prvi put prije nekoliko godina, konstatovala sam da je veoma mali broj ljudi koji poznajem zaista zdravih, ako uzimamo kriterije iz gore navedene definicije. Naročito tzv. socijalno blagostanje, jer mi se čini da je to prvo na listi stvari koje trebaju ovom društvu. A iz njega djelimično vodi porijeklo i duševno blagostanje (samo prelistajte udžbenike u kojima se objašnjavaju socijalne devijacije i biće vam jasno zašto se nekima čini da smo na pogrešnom putu). 

Ali ovaj prvi kriterij-tjelesno blagostanje, koji je moj najveći nedostatak i koji mi je u isto vrijeme objasnio mnoge druge životne probleme, vidim kao istinskog učitelja. I smatram da je najbolji put kada se taj nedostatak prihvati kao sastavni dio jedino tijela, ali ne i psihe (kada prođu sve krize). A put ka tome jeste dug i kamenit, ali ga vrijedi preći „pješke“.

Stečeni invaliditet može biti zaista poražavajući, ubitačan u određenim godinama mladosti, kada je jak udar adrenalina ono što slika realnost mlade osobe. A još više ako bude prva prava bol koju takva mladost doživi. Još ako nema adekvatnog pristupa okoline-odlazak ka psihičkoj rastrojenosti je neminovan.

Gledajući iz perspektive osobe koja je veću polovinu svog života provela u savršenom zdravlju, da bi se jednog jutra probudila i doživjela pad u pakao-često kažem tako, jer boljeg opisa nema- da bi manju polovinu života provela u sasvim drugom tijelu, ponovo upoznajući sebe, ponovo učeći da radi neke najosnovnije procese- sve je u nama i našoj volji. Apsolutno sve. Odajem svo poštovanje velikim misliocima, koji su rekli da kada izgubiš zdravlje gubiš sve. Zar je takav apsolutizam potreban? Tada je potrebno da individua nađe svoju novu zvijezdu vodilju i novi i drugačiji način da zadovolji svoje potrebe.

Izuzetno upečatljiv je način na koji okruženje zna da odreaguje na to što osoba koju poznaju doživljava brodolom. Nesigurni, puni straha koji potiče od njihovog samoizabranog neznanja, bojeći se da se isto ili slično ne dogodi i njima, napuštaju brod misleći da tone. Stereotipni razgovori puni, naravno, nejasnih predrasuda, počinju da smetaju od samog početka. Posle godina stvaranja i građenja odnosa svake vrste sa raznim ljudima na veoma često neravnopravnim osnovama-jer u odnos ulazim kao osoba sa manje kapitala koji se zove zdravlje-mogu da kažem da nikad ne treba odustati od drugih ljudi, ali prvo i najvažnije: nikad ne odustati od samog sebe. Ipak, na kraju svih poglavlja, čovjek se i u najboljem i najvećem društvu mora najprije družiti sa sobom.

Nešto što definitivno najviše smeta jeste osjećaj, tjelesni osjećaj, koji je potpuno promjenjen. Zapravo, ta nemogućnost prisjećanja kako je bilo u tom drugačijem, a istom tijelu, koje je živjelo u istoj, a opet, nekoj drugačijoj realnosti, manje surovoj, dječjoj, koja mi sada djeluje kao da je bila posmatrana kroz sabirno sočivo-možda zato što mi ova sad djeluje kao da je posmatram kroz rasipno sočivo. To će mi uvijek nedostajati, znam. Ta početna tačka, nešto što sada mogu jedino da naslućujem. Čudno, ali zaista moje.

Moja inspiracija da radim na zdravstvenoj prevenciji djece i mladih dolazi iz moje želje da oni jednostavno ne budu prinuđeni da zaborave jednog dana kako je to bilo biti zdrav. U isto vrijeme, želim da onima koji su to zaboravili pomognem da uvide da se ne treba predati i da stave novi osmjeh na lice. Ja ne gledam na zdravlje holistički i smatram ga prvom individualnom slobodom, nezavisnošću i kapitalom. Ali daleko od toga da je jedina.