Svi su oni Kvimbi

“Pa, kako se ono kaže, moraš nešto da radiš. I onda radiš bilo šta. To ti je mudrost robova.”

Erih Marija Remark

Srećan 1.maj, međunarodni praznik rada-kako sado-mazohistički zvuči ova krilatica po pitanju ostvarivanja radničkih prava u Crnoj Gori. I svake godine smo prisiljeni da slušamo toliko hvalospjeva u državi u kojoj dobar dio građana i građanki radno sposobnih se redovno javlja na Biro rada umjesto da se jave na posao.

             Danas smo usmjereni da stvari posmatramo tako da nam je više bitan kvantitet nego kvalitet. Kvantitet novca koji nemamo nego kvalitet onoga što možemo kupiti novcem koji imamo a kojeg je svakim danom sve manje. Mi smo razbijena banda koju vode ljudi sposobni samo za pretvaranje prividnog kvaliteta u prividni kvantitet-svoje ofucane politike u broj osvojenih glasova na izborima.

            Cijena potrošačke korpe. Prosječna plata. Osmočasovno radno vrijeme. Godišnji odmori. Sve su ovo luksuzni pojmovi za one koji ne rade u posrnulom državnom sektoru i jakim privatizovanim firmama koje obavljaju djelatnosti od javnog značaja. Ljudi koji rade kod kapitalista koji su svoje bogatstvo „ispekli“ u pećima nestanka društvenih dobara su Tantali našeg doba i najbolji primjer kako ne treba da izgleda socijalna pravda. Bez slobodnih dana u nedelji ili tek jednim u petnaest ili mjesec radnih dana. Minimum osam sati radnog vremena, vrlo često deset sa polučasovnom ili bez pauze. Robovlasnički odnosi na poslu, česta „podjebavanja“ od poslovođa i poslodavaca. Odmor za rijetke. Zakon o radu je protiv njih, on ne predstavlja opšti, nužni i relativtivo trajni odnos među pojavama-on je samo pojam za zaštitu vlasti od kritike javnosti.Vlasti koja štancuje zakone bez primjene, toleriše nepotizam, intervencionizam i personalizaciju svojih „pipaka“. Vlasti koja guši sve sem sebe.

 Naš kapitalista može da bira radnike, širok izbor nezaposlenih osiromašenih ljudi koji traže bilo kakvu zaradu; koji pristaju na rad na crno jer nema druge opcije; ili na probni rad koji ih malo iskoristi i baci nazad u provaliju. Oni stvarnost doživljavaju mnogo teže nego „uspavane ljepotice“ iz državnog sektora. Okrutno ali istinito.

              Ima jedan izraz kojeg se poslednju deceniju ježim. „Biće bolje“, „Mora biti bolje“. Ta utopistička krilatica samo jede  vrijeme osobama koje iz raznih razloga neće da pogledaju istini u oči. Opisuje idiličnu situaciju u ne tako bliskoj budućnosti. DANAS je jedina stvarnost i danas nije bolje, kako je najveći broj ljudi mislio proteklih dvadesetak godina. I jednostavnom analogijom se može doći do zaključka da ni sjutra neće biti bolje. Ali, teško je istini pogledati u oči. Lakše je sanjariti.

            On, kapitalista, koji je i ranije, a tek sad kad se obogatio i postao prava tvrdica, zaebavao svoje radnike kako je htio, priča o načinu na koji je stekao to što ima. Klasika. Raspalo se državno preduzeće gdje je on bio neko i nešto, on zadržao dobre poslovne kontakte(da je samo to!) i razvio svoj biznis. Radi više-manje legalno; kad može, zakine državu za nekoliko hiljada(nije grijeh), manje više uredno plaća poreze. Ima jaku vezu u vladi već dugi niz godina, koja mu olakšava mnogo toga. Vidjelo se da je obrazovani kapitalista, bira riječi, ali ne može da bira misli. Jer, naime, on daje nešto i crkvi. Boga treba poštovati. Dok sam sjedjela za susjednim stolom i slušala ovo hvalisanje, shvatila sam da je ovo nova verzija indulgencije. Indulgencija na crnogorski način. Koliko ovakvih ima? 

             Svi koji gledaju sjajne Simpsonove sjetiće se ko je gradonačelnik Kvimbi. U jednoj epizodi desi se neki klasika haos u Springfildu i red je da se gradonačelnik obrati građanima. Ali njega nema. Otišao je u radnu posjetu nekoj egzotičnoj zemlji(možda Havaji). Obraća se građanima putem televizijskog prenosa njegovim „tupim glasom“. Kamera prvo snima gornji dio njegovog tijela gdje se vidi poslovno odijelo a onda u kadar ulazi i donji dio: kupaće gaće i dječiji šlauf a pored njega neke cice. I irafa u prolazu. I uvijek pomislim: ma svi su političari Kvimbi, svi do jednog. I svi imaju sigurne šlaufe, dok se najveći broj nas davi. Ili smo u najboljem slučaju žirafe: trbuhom za kruhom prebacimo vrat u drugu državu, ako smo te sreće. Teško nama dok nas Kvimbiji vode!