Decenija ljubavi

   Oblačim svoj crveni kaput i odlazim u moju ispovjedaonicu tajni. Njena crvena sjediša, crveni tepisi i zavjese bude u meni znatiželju i pružaju mir. Ljubav prema pozorištu se, zapravo, rodila u periodu dok sam studirala. Prije svakog testa ili ispita, ma koliko da je bio bitan, išla bih da gledam predstavu, ukoliko se igrala. To me je opuštalo i pomagalo mi da „saberem misli“. Zapravo je teatar bio mjesto za preslišavanje i razbijanje treme koja tek slijedi.

   Ponekad i u „casual“ varijanti, onako domski, bih došetala od studenjaka, koji se nalazi desetak minuta hoda od pozorišta. Kako sam nakon izvjesnog perioda postala redovna gošća, ulazila sam bez karte, pravo studentski, provlačeći se poput mačke i zauzimajući neko od mjesta kada svi sjednu. Ali najčešće bih dolazila lijepo odjevena, početničko damski, sa nevješto stavljenom šminkom, jer teatar zaslužuje dozu glamura, koju najbolje nose stare dame, sa svojim večernjim toaletama, brižljivo odabranim za tu priliku. Upravo jedna takva mi je, nakon odgledane prve predstave, ponudila kao poklon kartu za “Malograđansku svadbu”. Tačno je znala kome da ju pokloni.

   Prava ljubav se rodila nakon odgledane predstave „Zločin i kazna“. I od tada sam usvojila običaj da svaku predstavu gledam bar dva puta- ako ju igra naše pozorište i više od dva puta. Prvi put- bez pročitane kritike, predgovora, imena glumaca. Doživljaj koji predstava kao takva ostavi na mene je dug i snažan, ukoliko je dobra. Nakon prvog gledanja moguće je pročitati šta su drugi rekli o predstavi, ali je utisak koji mi steknemo o njoj najbitniji i neponovljiv. I svako od nas će različito tumačiti predstave, neko će više pažnje pokloniti scenografiji, neko samo glumi. Mi, holističari, imamo oko i uho za sve što je na sceni, ali i ono iza nje. Gledanje predstave po drugi put je pitanje volje: ako mi se predstava nije naročito dopala, možda je do mene. Može se reći da je to deviza: nije do predstave- do publike je. Idem ponovo gledati- naravno, drugi parter, druga perspektiva. Najteže je prevariti sebe pravom umjetnošću.

   Nakon gledanja određenih predstava-ništa više nije isto. Želite ponovo da idete da ih gledate i odlazite, i opet- ništa više nije isto. Ista predstava odgledana više puta nikad neće ostaviti isti utisak. Iz nje ćete uvijek izvlačiti nove detalje, smisao, poruke, pouke, porediti ih sa sopstvenim i tuđim životom, pronalaziti se u njima ili gubiti, ograđivati od postupaka glumaca, a opet vidjeti sebe u njima. Pri svakom novom gledanju ćete primjećivati nešto više ili nešto manje i uvijek ćete imati ponovnu želju vraćanju da biste saznali nešto novo o sebi. Jer pozorište je magija, to sam davno saznala, i nešto što vas vodi sebi i upoznaje bolje sa samim sobom i upoznaje bolje sa svijetom oko nas.

   Mijenjanje sjedišta prilikom ponovnog gledanja predstave mi nije strano. To je perspektiva (žablja ili ptičja) i mislim da ne postoji red iz kojeg nisam odgledala bar jednu predstavu. No, čini mi se da je peti red idealan. Prvi red mi je onak’ preblizu, a kako imam problema sa vidom, nikad ne mogu u svoje vidno polje uspjeti da upakujem sve što želim spoznati. Deseti red je već predaleko za valjan doživljaj. Ali peti red je prava stvar- dovoljno blizu da doživim predstavu po mojim kriterijumima, a dovoljno daleko da vizuelno ispratim radnju. Stvarno i buntovnički iskreno.

   I parter je bitan. Kada se stekne određeno iskustvo i predstava gleda ne po prvi put, bira se mjesto koje pruža bolju perspektivu na određenu scenu, glavne ili sporedne likove, scenografiju... Ako želim da ispratim sve, bez nekih naročitih preferencija, biram mjesto na sredini. Ako ciljano odlazim da ispratim određene scene i da se družim sa vlastitim demonima ili željama- kupujem mjesto u lijevom ili desnom parteru. Galerije su za one koji dobro vide.

   Tokom godina sam sa raznim ljudima išla u pozorište: koleginice, prijateljice, drugarice, i ostalo mi je u sjećanju da najveći broj njih baš ja asociram na pozorište. I traže mi preporuke za predstavu, to je ostalo kao običaj. Ali, ipak, najviše puta sam u teatar išla sama, jer pozorište je za mene uvijek bilo i biće razgovor sa sobom. Idite u pozorište- naći ćete sebe.