proTESTi ?

Svaki dan neka nova tragedija vezana za pogreb naše pokojne ekonomije koju mi, mladi, nismo imali šanse ni da vidimo živu (istina, mali dio smo vidjeli ali to nije to) i mi treba da budemo zadovoljni objašnjenjima i uvjeravanjima da će biti bolje i da je sadašnje stanje samo “tranzicioni period”. Pitam se, zašto ta „žvaka“ i dalje prolazi?

Da li je jasan pokazatelj da jedna politička opcija ima uspjeha to što na izborima uvijek dobijaju isti (neki kažu da oni vladaju od 1945. godine) ili je to samo kupovanje neke nade od strane birača? Ta ekipa je i ovoga puta odnijela pobjedu u najvažnijem političkom meču, iako najveći broj nas i dalje ne živi bolje. Naprotiv, živimo gore i svi to znamo ali malo nas to javno priča. Zašto? Je li sramota priznati da ne možeš sebi da priuštiš mnogo štošta a da razlog tome nije tvoj nerad ili neobrazovanje već igre krupnih igrača?  

Najprikazivaniji crtać mog djetinjstva „Crnogorska politička scena“ nastavlja da se prikazuje sa neizmijenjenom glavnom postavom kojima mimiku i gestikulaciju i dalje diktiraju „sive eminencije“ nekih drugih političkih scena. Izbori koji se priređuju svakih nekoliko godina istresu novac iz budžeta, daju nam uvijek nekih desetak političkih opcija(čitaj: dvije opcije): “poziciju” i „opoziciju” od koje se uvijek nađu oni opozicionari koji će im se pridružiti zbog uskih ličnih interesa. Sve njih skupa boli peta za opšti interes, na čemu se temelji svaka država. Možda bismo bolje prošli ukoliko bismo se vratili na plemenski nivo, ionako još robujemo tim podjelama.

Za mene je sjajno poređenje strukture studentskog doma i naše države. U studenjaku ima ljudi gotovo iz svih djelova Crne Gore, raznih mentalnih sklopova i karaktera. Kada sam bila na drugoj godini, nastao je problem nemanja tople vode; danima nismo imali dotok zbog kvara grijača(ili nešto slično, više se i ne sjećam) i svi su(kao u Crnoj Gori) žalili se jedni drugima na taj problem a samo mali broj nas je išao i žalio se Upravi doma svakodnevno. Moja prijateljica je došla na ideju da napravimo peticiju. Bilo je prilično teško dobiti potpise od mnogih žitelja doma. Izgovori su bili razni a svi su se bazirali oko istog: mi smo ilegalci, izbaciće nas itsl. Tipični strah od vlasti. Kako smo, uprkos ovom neracionalnom strahu, uspjeli da sakupimo dosta potpisa, ja sam, kao neko ko je imao živaca za to, otišla kod direktora. Objašnjenja koja sam dobila me nisu zanimala a kako mi nisu mogli ni približno reći kad će kvar biti otklonjen, pitala sam: da li znate kako dobre tekstove pišem? I imam dobru saradnju sa dvije novinske kuće. Tople vode je bilo te večeri. Strah od medija ali samo u početku. Priča je držala vodu samo kratko.

Da sam znala da postoji neki način da „izvoze“ toplu vodu iz doma, mogla sam sebi da objasnim svaki dio razvoja događaja. Nismo uspjeli da dođemo do tople vode zbog toga što 80% ljudi iz doma nije htjelo da se zamjera. Posle mog dugog zalaganja za opšte dobro, ponudili su da mi ugrade ni manje ni više nego-bojler u kupatilo moje sobe! Hahaha. Nisam prihvatila, to se kosi sa mojim principima. Zato sam i znala da studentski protesti neće uspjeti. Zato ni opšti protesti neće uspjeti. Ne shvatamo moć koju nam moraju dati da bi nad nama vršili vlast. Ne shvatamo slobodu ni u individualnom ni u kolektivnom smislu. I zato propadamo.

Moje nedavno iskustvo iz bijelog svijeta mi je dalo priliku da uvidim naše preuveličavanje. To je bio koristan evropski forum u najljepšem evropskom selu koji, zbog nepoznavanja drugog zvaničnog jezika foruma, nije davao mogućnost prisustva nekim predavanjima. Upoznala sam kolegu sa Filipina koji mi se pridružio u šetnji i prvo o čemu smo razgovarali bilo je, prirodno, naše države i kulture. Pričala sam mu o sadašnjoj realnoj situaciji u Crnoj Gori i on me je upitao za broj stanovnika. Around 650.000?!!! Ahahahahaha!!!! Smijao se koliko je mogao. Smijala sam se i ja. Filipini imaju oko 94 miliona stanovnika i naravno da se smijao kad sam mu pričala kakve muke mi mučimo. Nakon rastanka od mog druga sa Filipina smijala sam se hodajući ulicama dok su me prolaznici posmatrali. I sjetila sam se one izreke: Svaka vlast, kvari - mala malo, srednja srednje, a apsolutna apsolutno. I apsolutno dobro sam znala gdje smo.