Generacija izvanrednih

   Nezaposlenost. Ubija u svakom pogledu mlade ljude koji žele testirati stečeno znanje. I gotovo nikako ne možete isplivati iz nje ako nemate čuvenu damu koja vas rešava te nevolje-gospođu Vezu. Taj nepotistički ključ koji otvara vrata u najvećoj mjeri manje sposobnim kadrovima(to je ono što ja iz mog i iskustva ljudi najbližih meni mogu reći)a zatvara vrata ostalima koji su „na suvom“, bez veze (bezveze).

   Ja nemam gospođu Vezu. Nikad je nisam imala, u školovanju mi nije bila potrebna jer sam posjedovala znanje i smatram je destruktivnom po naš sistem vrijednosti i pogubnom u podjeli rada. Ne samo sada već oduvijek. Razdvajanje ličnog od profesionalnog kod nas se veoma rijetko čini; možda je to posledica karaktera našeg društva koje još uvijek pati od personalizacije cijelog sistema društvenih odnosa. Kako gospođa Veza može znati da sam baš ja kvalifikovana za obavljanje određenog posla? Tako što poznaje moje roditelje ili je sa mnom u nekom stepenu srodstva?

   Namješteni konkursi. Stavljaju linkove za opis radnih mjesta koja su već popunjena ili čekaju već nekog “vezaša” dok mi bez-veze zujimo u prazno. Mi ćemo da radimo za dž, da pratimo svjetske trendove volontiranja dok živimo kod roditelja i jedemo njihov hljeb. Divno. Blistava budućnost, nema šta. Nedavno se vidjela sa koleginicom, znamo se sa fakulteta a sada sa Biroa rada; bila je bolja u teoretskom dijelu ali sam ja vršila uspješna istraživanja nekih životnih pojava(starenje, studentski standard) ali sve u svemu-nemamo vezu. Kaže da se u jednoj ustanovi čuva radno mjesto za određenu osobu iako su meni uporno govorili da nema mjesta za pripravnike. Zatečena sam. Osoba za koju se čuva radno mjesto je, kao prvo, produžila studije par godina jer joj je moglo biti a nas dvije smo to odradile u roku jer je za nas sramota dužiti studije a i nismo mogle roditeljima da pravimo još troška i, kao drugo, bila je zaista slaba studentkinja za razliku od nas koje smo imale visoke prosječne ocjene. Ni teoretski ni istraživački dio nas ne može izvući. Jer ti kriterijumi ne postoje pri dobijanju posla. Zašto onda postoji ocjenjivanje?

   Sve ovo me podsjetilo na onu izreku da se istorija ponavlja, samo što bih tu dodala: porodična istorija. Naime, moj otac je prije nekih četrdesetak godina, nakon završene više škole, pokušao da se zaposli sve po redu i propisu ali mu nije išlo od ruke. Zbog toga što nije imao vezu je morao da ode u drugu republiku-velika država –da bi zasnovao radni odnos. U koju državu ja i slični meni da odemo? I koji “odnos” sa sobom prvo da zasnujemo? Nepotrebni? Izuzetni?

   Prije nekoliko godina sam se pronašla u jednoj naučnoj disciplini i izučavala više nego što je bilo potrebno. Predavač je bio prilično zadovoljan ali je moj entuzijazam pokušao da umiri pričajući mi o sopstvenom iskustvu. Naime, i on je bio takav kad je bio mojih godina ali je, kao i sada,  nakon određenog vremena vidio da su svi ostali prevrtljivci tako da ne treba toliko da trošim energiju. Pa zar nije fora u tome da budemo jedinstveni i u skladu sa sobom-pitala sam. Odgovor je bio da to i nije najpametnije i da može dosta da košta.

   Nema veze, neka košta. Učiće se još u velikom svijetu, svejedno je ovo milenijum doživotnog učenja. Mladost može sve podnijeti ali ne bez posledica. Sve će to narod poz(m)latiti, kao i uvijek.