Generacija izvanrednih
Nezaposlenost.
Ubija u svakom pogledu mlade ljude koji žele testirati stečeno znanje. I gotovo
nikako ne možete isplivati iz nje ako nemate čuvenu damu koja vas rešava te
nevolje-gospođu Vezu. Taj nepotistički ključ koji otvara vrata u najvećoj mjeri
manje sposobnim kadrovima(to je ono što ja iz mog i iskustva ljudi najbližih
meni mogu reći)a zatvara vrata ostalima koji su „na suvom“, bez veze (bezveze).
Ja nemam gospođu Vezu. Nikad je nisam
imala, u školovanju mi nije bila potrebna jer sam posjedovala znanje i smatram
je destruktivnom po naš sistem vrijednosti i pogubnom u podjeli rada. Ne samo
sada već oduvijek. Razdvajanje ličnog od profesionalnog kod nas se veoma
rijetko čini; možda je to posledica karaktera našeg društva koje još uvijek
pati od personalizacije cijelog sistema društvenih odnosa. Kako gospođa Veza
može znati da sam baš ja kvalifikovana za obavljanje određenog posla? Tako što
poznaje moje roditelje ili je sa mnom u nekom stepenu srodstva?
Namješteni konkursi. Stavljaju linkove za opis
radnih mjesta koja su već popunjena ili čekaju već nekog “vezaša” dok mi
bez-veze zujimo u prazno. Mi ćemo da radimo za dž, da pratimo svjetske trendove
volontiranja dok živimo kod roditelja i jedemo njihov hljeb. Divno. Blistava
budućnost, nema šta. Nedavno se vidjela sa koleginicom, znamo se sa fakulteta a
sada sa Biroa rada; bila je bolja u teoretskom dijelu ali sam ja vršila
uspješna istraživanja nekih životnih pojava(starenje, studentski standard) ali
sve u svemu-nemamo vezu. Kaže da se u jednoj ustanovi čuva radno mjesto za
određenu osobu iako su meni uporno govorili da nema mjesta za pripravnike.
Zatečena sam. Osoba za koju se čuva radno mjesto je, kao prvo, produžila
studije par godina jer joj je moglo biti a nas dvije smo to odradile u roku jer
je za nas sramota dužiti studije a i nismo mogle roditeljima da pravimo još
troška i, kao drugo, bila je zaista slaba studentkinja za razliku od nas koje
smo imale visoke prosječne ocjene. Ni teoretski ni istraživački dio nas ne može
izvući. Jer ti kriterijumi ne postoje pri dobijanju posla. Zašto onda postoji
ocjenjivanje?
Sve ovo me podsjetilo na onu izreku da se
istorija ponavlja, samo što bih tu dodala: porodična istorija. Naime, moj otac
je prije nekih četrdesetak godina, nakon završene više škole, pokušao da se
zaposli sve po redu i propisu ali mu nije išlo od ruke. Zbog toga što nije imao
vezu je morao da ode u drugu republiku-velika država –da bi zasnovao radni
odnos. U
koju državu ja i slični meni da odemo? I koji “odnos” sa sobom prvo da
zasnujemo? Nepotrebni? Izuzetni?
Prije nekoliko
godina sam se pronašla u jednoj naučnoj disciplini i izučavala više nego što je
bilo potrebno. Predavač je bio prilično zadovoljan ali je moj entuzijazam
pokušao da umiri pričajući mi o sopstvenom iskustvu. Naime, i on je bio takav
kad je bio mojih godina ali je, kao i sada, nakon određenog vremena
vidio da su svi ostali prevrtljivci tako da ne treba toliko da trošim energiju.
Pa zar nije fora u tome da budemo jedinstveni i u skladu sa sobom-pitala sam.
Odgovor je bio da to i nije najpametnije i da može dosta da košta.
Nema veze, neka košta. Učiće se još u velikom
svijetu, svejedno je ovo milenijum doživotnog učenja. Mladost može sve
podnijeti ali ne bez posledica. Sve će to narod poz(m)latiti, kao i uvijek.
Tako - otvoreno i sve na "papir", pa neka citaju i neka se stide, ako jos imalo obraza imaju. A oni koji su cisti, neka uzivaju u bogatstvu individualne slobode!
ReplyDeleteЗато смо и дошли до ивице провалије. Очекује се да нова влада предложи да се направи одлучан корак!
ReplyDeleteBila bih zahvalna ako biste ostavljali svoje komentare, puno bi mi značilo.
Delete