Kasica prasica

Prije par mjeseci sam bila pozitivno iznenađena kada sam u jednoj kozmetičkoj radnji, nakon što sam platila za izvršenu uslugu, dobila fiskalni račun. Račun, hej! Iako nekoliko godina posjećujem takve radnje, prvi put dobijam račun. I tamo lijepo piše da je PDV 0.48 evra. i taj novac je otišao u državnu kasicu prasicu.

I opet sam se vratila nekim razmišljanjima o državi, ali ne kao kasici prasici, već kao čudovištu koje jede svoje podanike. I shvatam po hiljaditi put da nije država kriva. To je vještačka tvorevina koja ima svoje elemente, a mi je izjednačavamo sa jednim od njih-a to je državna vlast. Vlast koja propisuje zakone, određuje poreze, vedri i oblači i kojoj smo podređeni. A mi za to krivimo državu, iako smo, kao stanovnici, jedan od njenih elemenata.  Znači, mi krivimo i sebe. Ima smisla-solidarni najčešće u onome što ne treba.

A upravo ta solidarnost je ključni princip na kojem bi trebalo da funkcioniše naša društvo i država, ali pošto u našem društvu ima solidarnosti jedino u onim graničnim situacijama, to traljavo funkcioniše kada se preslika na nivo države. Sa bolesnom državom se niko ne identifikuje Mehanizam prinude, koji je neophodan da natjera bogataše da uspu svoj dio novca u državni rezervoar ne funkcioniše kako treba i samim tim obični građani sa pravom pomisle da je suludo da baš oni plaćaju sav ceh. Ugledajući se na primjer da oni koji imaju ne daju, i oni koji imaju mnogo manje se nerijetko trude na razne načine da daju malo ili ništa u zajedničku kasicu prasicu. Zato država više nije kasica prasica, već samo prasica. Ko time gubi?

Gubitnik broj jedan u cijelom lancu ishrane aždaja i sitnih riba jeste tzv. sistem socijalne sigurnosti, koji ima za cilj da zaštiti stanovništvo od rizika kao što su nezaposlenost, bolest, starost. Finansirajući se, prije svega, iz  javnih rashoda-budžet i fondovi socijalnog osiguranja- sistem socijalne sigurnosti je prva žrtva nesavjesnosti građana koji bi htjeli da se voze zajedničkim autobusom, ali da neko drugi dosipa gorivo. Zbog toga su nam penzije bijedne (to što su funkcioneri sebi dali nacionalne penzije koje su više nego zadovoljavajuće samo govori o licemjerstvu istih koji običan puk uče da živi od bijednih 200 evra), zato naš zdravstveni sistem podsjeća na stalne pokušaje reanimacije osobe koja je u komi i zato sva socijalna davanja  djeluju kao da su tu da ponize ljude koji ih primaju. A Sizifovski pokušaji Vlade da ispoštuju ljudska prava, zakone koje svakodnevno usvajaju i prakse država u kojima je moguće reći da si drugačiji a da odmah ne postaneš crna ovca, o tome je suvišno i govoriti. Dovoljno se osvrnuti na činjenicu da se prava iz oblasti socijalne sigurnosti ne poštuju u potpunosti i sve je jasno ljudima iz struke. To što neki poslodavac ne plaća porez, ne uplaćuje doprinose i što mu se gleda kroz prste najveći broj sugrađana bi ili odobrio zbog toga što čuvari ne plaćaju iste pa se u takvom društvu valja služiti svojim interesima, ili bi rekli da je nemoguće boriti se protiv korupcije kada se radi o „vezašima“ i sličnim daltonovcima našeg društva. Ali niko ne razmišlja u pravcu solidarnosti, da svi gubimo time, da najbitniji i najranjiviji, a zajednički sistem socijalne sigurnosti, ispašta. Razlog? Mnogo ih je, složenost odnosa koji su, zapravo, veoma jednostavni. Socijala je postala naša zvanična ideologija. Dokle? Dok ne promjenimo čuvare? Ili dok se mi ne promjenimo?

Kada se ode u neku uređenu državu i vidi kako zaista funkcioniše solidarnost ljudi koji nisu vezani nikakvim identitetskim obilježjima osim lista papira (državljanstvo), meni zaista jedno vrijeme ne bude dobro. Recimo, u Švajcarskoj, čiji sistem socijalne sigurnosti je puno komplikovaniji i uređeniji od našeg, ima građana i građanki koji svoju zaostavštinu ostavljaju gradu Cirihu. Jedna ljubazna starica mi je, u prijatnom razgovoru tokom vožnje gradom, povjerila da će novac ostaviti gradu, jer je provela ugodan život u njemu. Mogu samo da zamislim kako će to dobro uticati na već dovoljno održiv sistem socijalne sigurnosti ove izuzetno napredne konfederacije. Mi bismo svoju zaostavštinu, ako je imamo, rado ponijeli na onaj svijet. Ovaj nas je već više puta izdao.

Ponekad je toliko demotivišuće ići u inostranstvo i vidjeti nešto bolje i novo, pa se opet vratiti u našu malu kliniku. Mada, zna da bude fino živjeti u saznanju da samo 620.000 ljudi ima tu privilegiju da živi u Crnoj Gori. Ostali nemaju tu privilegiju, ali imaju sve ostalo. Ojha!