Lična Olimpijada

Otvarajući nedavno pristigli imejl sa klinike iz Ciriha, kao i uvijek, srce me je „okinulo“. Ljubazan pozdrav i spasonosna rečenica da je moj ljekar pogledao snimke i da smatra da je sve u redu. Srećna sam.  Idem dalje.

Već deceniju živim drugi život u novom, a istom tijelu. Postala sam osoba sa stečenim invaliditetom-kako bi modernom terminologijom mogla nazvati moje nedostatke. To znači da sam izgubila određene funkcije u dva prilično snažna moždana udara. Ali sam u ovoj svojevrsnoj školi, koji će trajati do kraja mog  života, naučila dosta toga-o psihi ljudi, društvenim stereotipima, etiketiranju, prijateljstvu, ljubavi… Postoji par principa koje sam stvorila, mojih aksioma. Prvo: nikad ne poredim sebe sa drugima, niti druge ljude međusobno po bilo kojem kriterijumu osim kada je to logički opravdano. To je nezahvalno, nerijetko nam može dati pogrešne predstave. Ne postoji “bolji”, “ljepši” u mom rečniku-svaki čovjek je individua za sebe i tu je početak i kraj svega. Drugo: najveći saveznik čovjeku može biti on sam; dugo sam radila na tome sa svojom divnom psihologicom-prepoznati mehanizam odbrane kod sebe, suočiti se sa njim; shvatila sam da je rad na vlastitoj psihi jedini maraton kome se ne može vidjeti kraj i jedina prava početna investicija. Morate da vjerujete u svoje snage da bi bilo osnova da drugi vjeruju u Vas. I treće: konstantno „liječenje“ od bolesti zvane „gledanje tuđeg posla“-  ali uz to je neophodno ući u svaki odnos bez predrasuda. To je početni kapital. Moja situacija me je inspirisala da studiram socijalni rad i budem u mogućnosti da pomognem ljudima. Nažalost, prvo što sam morala da uradim je da dijagnostifikujem bolesti koje ubijaju naše društvo.

Danas je normalno da se djeca rađaju u porodilištima. To je bilo normalno i te 1988., kada sam ja rođena. Kao i sada, i tada je bilo poželjno da poznaješ „nekog“, da bi bilo sigurnije da će porođaj proteći dobro. Moji roditelji, doselili par mjeseci prije mog rođenja, nisu znali nikog. Moju majku su ostavili da trpi bolove cijelu noć-medicinska sestra je otišla da spava. Ujutro su se sjetili da treba izvršiti porođaj. Iskočila sam ja, sva zelena i izmučena. Moj doktor iz Ciriha tvrdi da je to uzrok moje skoro petnaest godina kasnije stečene bolesti. Ipak, ne može se reći sa sigurnošću, jer je ta oblast medicine složena i još nedovoljno istražena. Ova godine sam čula bar za pet-šest slučajeva da je neprofesionalizam medicinskog osoblja, uz neophodnost čuvene „veze“ doveo do nemarnosti, niza greški pri porođaju, što je kulminiralo smrću ili oštećenja beba. Naravno, kako su doktori svetinja(ta mistično-herojska etiketa koju nose i koju je stvorio duh naroda), mali broj se poziva da odgovara. Ako je ljudski griješiti, zašto je njima teško priznati grešku? Jesu li oni polu-božanstva, poput političara? Nezamjenjivi? Nikako da shvatimo da se njihova vještina bazira na čistom znanju i da su, kao i svako od nas, i oni u mogućnosti da nešto bolje a nešto gore savladaju u cijelom procesu učenja te, zaista, izuzetno teške oblasti. Ovo nije osuda te profesije, već apel da im se skine oreol sa glave i da se tretiraju kao obični ljudi, da počne da se ozbiljno a ne samo deklarativno radi na iskorjenjivanju korupcije bijelog mantila. Ja znam da su mnoge karike u sistemu zdravstvene zaštite nezadovoljne svojim položajem, ali nismo mi, pacijenti, krivi  za to. Riba od glave smrdi.

Ako ste imali sreće, sa šest ili sedam godina ulazite u sistem obaveznog obrazovanja koji je, i kad sam ja bila u njemu a i sad, prepun rupa. Evo plastičnog primjera. Matematika, ta apstraktna i nesumnjivo jedna od najbitnijih nauka, koja nam je predstavljena kao bauk. A toliko korisna, da ponekad pomislim da je ekipa sa vrha namjerno udesila da nam ne bude dobro objašnjena kako ne bismo shvatili šta rade (šala, naravno, jer da je i sami znaju, sigurno ne bi radili ovo što rade). Sve je u brojevima, da. Imala sam u sedmom i osmom razredu predavače alkoholičare(na šta je uprava zatvarala oči do kraja školske godine), a u gimnaziji one koje čak ni oni koji su htjeli nisu razumjeli, samo zato što nisu htjeli sa podijele svoje znanje sa nama. Ili nisu umjeli.

Bitna je činjenica da obrazovni sistem to ne zanima. Nije bitan kvalitet znanja, ni broj onih koji su zaista naučili nešto, već samo to da određena obrazovna ustanova nastavi da radi. Nije bitno kako. O nepotizmu i vezama druge prirode da i ne govorim. Slikanju ocjena i uspjeha. Ja sam osnovnu školu završila sa dvije osobe čiji su roditelji bili „budže“ i čije ocjene su bili pokloni bez pokrića. Svako odjeljenje ih je imalo, to se nastavilo do danas. Neki od predavača/ica kažu da nemaju volje da se trude za male pare; drugi ne znaju da objasne i prenesu znanje, treći jednostavno ni ne znaju to što treba da prenesu. Suština je da ili nisu uopšte ili dovoljno dobro kontrolisani. Rijetki su blistavi primjeri prosvetnih (j)radnika. Ne pridaje se značaj visokoj pedagoško etičkoj funkciji koju znanje nosi.  U antici se počelo sa etičkim načinom ocjenjivanja znanja sa „dobar“, „vrlo dobar“, „odličan“. Mislim da  mi je prilično jasno da propadamo zato što nam „nedovoljni“ i „dovoljni“ kroje sudbinu.

Ako ste bili dovoljno motivisani, kao ja, završili fakultet u roku sa solidnim uspjehom, slušajući kako „nema zime“ oko zapošljavanja jer je donijet zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom, očekujete bar valjane izgovore kada shvatite da je sve to šarena laža. Epizoda: pop đaku, đak crkvenjaku. Ja vrlo dobro poznajem zakon, ali me već dvije godine „vozaju“ nadležna ministarstva izgovorima da nemam tzv. potvrdu o kategorizaciji invaliditeta i da je to prepreka mom zapošljavanju, ali da će ubrzo da se organizuje komisija koja će mi je izdati. Ubrzo-kako čudan termin za označavanje perioda od dvije godine! Znači, ja,   koja imam probleme sa motorikom i vidom, ne mogu da se zaposlim po odredbama istog zakona na osnovu kojeg se ubira novac za zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Tipično za nas. Taj zakon, kao i mnogi drugi, donijet kao posledica usvajanja međunarodnih standarda, ali je uzaludno dok se sve to radi iz lažnih namjera. 

Ja svakodnevno vodim bitku. Nešto sto nisam birala, nešto što mi je dato. Evo deset godina i nemam namjeru da stanem. Ne iz inata, već iz principa poštovanja tog djeteta u sebi, djeteta koje je sve izdržalo. To je samo moja Olimpijada, svakog jutra novi krug. I znam dobro da će se teško neko odlučiti da mi pomogne oko plamena. Ali ovo radim ne iz namjere promovisanja sebe ili ideja kojima se vodim, već zbog sve djece Crne Gore. Oni zaslužuju bolje uslove po svakom kriterijumu, a posebno da nekima od njih budućnost ne bude pod upitnikom iz razloga što nisu imali tu šugavu „vezu“. 

                                                      Ciriško jezero, 2012.godine