Dijalog i tolerancija

            Da li se zapitate, u žurbi svakodnevnice i brzini ovog prolaznog života, koliko smo zapravo svi mi, iako povezani više nego ikad sredstvima moderne tehnologije, postali usamljeni i gluvi za riječ naših bližnjih, kao i oni za našu? Svoju duhovnost i duševnost smo izgubili na kratkom putu do početka kraja modernog čovjeka bez vrline. Mi ne znamo da saslušamo ni sebe, a ni bližnje: postali smo stijene. Nema dijaloga, nema raz-umijevanja: monolog i autoritarnost su novi vladari. Upravo o ovome nam pripovjeda Đuro Šušnjić u svojoj čuvenoj knjizi „Dijalog i tolerancija“.

            Koliko smo mi postali strani jedni drugima i šta nas je natjeralo na to? Naša nova priroda, ovo novo doba? Kako to da je nestalo spontanosti u našem ponašanju i iskrenosti u našem glasu? Savremeni proces rada je od nas napravio žive robote, žive igračke u rukama sadašnjih vlastelina. Dugo radno vrijeme prožeto diferencijacijom i specijalizacijom rada nas je usmjerilo na „druženje“ sa tehnikom i tehnologijom, a udaljilo nas od  ljudi. Razgovora više nema. Kada sjednemo sa prijateljem, više gledamo u tehnička sredstva nego u njegovo lice, više slušamo njihov omamnjujući govor nego govor našeg sabesjednika; mi smo više u njihovom svijetu nego u svom. Jezik modernog čovjeka je toliko siromašan i prepun fraza koje skraćuju istinu i odvraćaju od suštine stvari. Kad ćemo da shvatimo da je taj drugi, koji sjedi preko puta nas, nama preko potreban za ostvarivanje naše rodne suštine?  Još je Aristotel rekao da je čovjek „zoon politikon“, društveno biće i to je najvjernije antropološko određenje čovjeka, a današnji čovjek uspijeva da ga opovrgne.

            Kada dva čovjeka između kojih ne postoji „grke riječi“ ne uspijevaju da uspostave istinski kontakt u „face to face“ situacijama, kako će to onda učiniti oni između kojih stoji more nesporazuma i neprijateljstava? Ja i Ti sjednemo za pregovarački sto( a to je prva greška, jer on kao da je stvoren za podjele) ; Ja sam naoružana mojim uvjerenjima(to su (sa)znanja, ukoliko su ona istinita, bilo da su potkrepljena čulnim iskustvom ili zasnovana na racionalnim argumentima) i ubjeđenjima(kada ne razmišljamo o istinitosti racionalno prihvaćenih stavova); a Ti tvojim(uvjerenjima i ubjeđenjima). Stupamo u navodni dijalog, u kojem ne odstupamo od naših uvjerenja i ubjeđenja. Vodimo dvostruki monolog. Gradimo kulu od lažnih karata. Ma neka izgori sve, ali: ljudi smo i znajmo da ovako nećemo daleko stići. Potrebno je više slušati i umjerenije pričati, birati riječi i način na koji ih izgovaramo;argumentovano izlagati svoje stavove bez pravljenja logičke greške pars pro toto; tolerisati ono što drugi govori, jer će nas to zbližiti. Bez lažnih moći i lažnih autoriteta, jer najveća moć i najveći autoritet jeste u našem raz-govoru: u njemu izvlačimo suštinu iz mora stavova i tu nam se pruža prilika da dođemo da proceduralnog ili supstancijalnog konsenzusa, koji je potreban današnjem svijetu.

            Zamislite koliko je dijalog moćno „oružje“: nije potrebno puno novca da se pribavi „municija“, jer nju čini odlučnost i snaga bistrog uma; nisu potrebne finansije za njegovu inovaciju, jer je bitna njegova suština, a to je: govoriti i pustiti druge da govore, uzajamno se slušajući. Svijet bi bio mnogo ljepše mjesto da su dijalog i tolerancija dobili svoje zasluženo mjesto Primus inter pares-a. Ali, jezik zla i oružane moći je imao „prvenstvo prolaza“ kroz čitavu ljudsku istoriju( a to najbolje znamo mi sa Balkana).

            Cijelo filosofsko polje ljudskog djelanja kao da neumorno navija za dijalog ; ono predstavlja njegovu pretpostavku. Dijalog je istina u svakom smislu i po svakoj teoriji istine(klasičnoj, teoriji verifikacije, teoriji evidentnosi, teoriji koherentnosti a posebno po dijalektičkoj teoriji istine). Logika je nezamjenjivo sredstvo dolaženja do te istine, mada nekad zna da bude „ neverni Toma“, ako nju upotrebljavaju moćnici koji naređuju iz svojih staklenih palata. Ako pažljivo slušamo drugog, bićemo u stanju da analiziramo sadržaj svega rečenog i nerečenog(govor tijela je jako bitan), bićemo u mogućnosti da ispratimo sve njegove greške i da ih istolerišemo, ako to smatramo za shodno.

            Politika već vjekovima ne ispunjava ni jedan od etičkih kriterijuma koje su joj u temelje postavili Stari. Nije to počelo od Makijavelija: tada je ozvaničeno.  Interes je postao drugo ime za politiku, a najbolji sluga tih interesa je jezik. U tom jeziku nema ni zrno dijaloga ni tolerancije: sve je monolog i diktat vladajućih moćnika. U tom monologu se naslućuju počeci nemira, rata, a da prosječan čovjek ne zna za to. Da li je to demokratija ili oligarhija? Monolog istorije preoblači interese oligarha u političke i državne ciljeve i stvara prošlost protkanu svijetlim idejama i mračnim ciljevima- kako za koga. Čovjek nikako da se oslobodi te teške i mračne prošlosti, koja mu ne dopušta da racionalno razmišlja. A sve to je zato što nema istinskog dijaloga( grč. dialogos- razgovor ili govor u dvoje) niti tolerancije(lat. tolerantia-popustljivost, trpeljivost prema tuđim shvatanjima, mada se čovjek sa njima ne slaže). Bez toga nema ni sredine, prave vrijednosti.

            O značaju dijaloga govorili su racionalni autoriteti kao što je Buber, Levinas, Jaspers, Kjerkegor. Njihova djela nam, kao i Šušnjićeva, govore o nasušnoj potrebi čovjeka današnjice za dijalogom. Na svu sreću, neki od savremenih procesa ulaska u svjetsku mrežu odnosa kao da postavljaju dijalog i toleranciju kao imperative. Od volje i želje slabijih u tim procesima ne zavisi mnogo toga, već od onih koji posjeduju ključeve vrata do zlatnog prolaza. Istinska je potreba današnjice dijalog za okruglim stolom, argumentovana priča i tolerisanje našeg sabesjednika. Pravo je pitanje: koliko smo spremni i voljni za to? Vrijeme je najbolji sudija.