Utisci

Tek nakon završene posjete Centru 1. jun shvatila sam da okrutna igra života svako ljudsko biće na ovoj planeti daruje ili kazni bar jednom od dvije mogućnosti: pomoći ili biti taj koji prima pomoć. Da bih to uvidjela, trebalo je da vidim mališane koji borave u već pomenutom Centru, od kojih neki od njih nisu ni svjesni napora koji  svakodnevno ulaže osoblje ovog centra da bi im život učinilo što „normalnijim“.

Ovdje bih se osvrnula na staru zagonetku: šta je to normalnost, koje su njene karakteristike i pojavni oblici? Nužno preskačući svu priču kliničke i socijalne psihijatrije i socijalne patologije, daću jedan zdravorazumski sud: normalno je ono što ne škodi drugima i sebi u mjeri u kojoj je to u skladu sa društvenim očekivanjima. Zato smatram da je posao ovog Centra od izuzetne važnosti za cjelokupno naše društvo.

Djeca koju smo mogli vidjeti tamo su pravi zarobljenici vječite igre dobra i zla, sreće i nesreće, radosti i tuge. Najveći broj nas nikad neće uspjeti da razumije u potpunosti stanje u kojem se ona nalaze zbog kompleksnosti njihovih bolesti, ali jedno stoji: mi smo oni pripadnici društva koji treba da se trude da im pomognu da se u budućnosti oslobode te stigme koju im je društvo dalo, vezujući je za njihovo nezavidno psihičko, mentalno stanje.

Gledajući tri učenika i jednu učenicu prvog razreda koji uz „sizifovske“ pokušaje logopeda ponavljaju riječi ili pokušavaju da nauče da zbroje dva i dva- što je za čovjeka prosječnih intelektualnih mogućnosti više nego banalno- shvatila sam gdje je i šta je jaz koji dijeli te mlade ljude od „normalnog života“. Oni predstavljaju negaciju, antitezu normalnog života; oni su jedni od predstavnika nas samih kakvi ne želimo biti; oni su noćna mora ljudi slabe naravi koji u svakom ko je drugačiji od njih vide prijetnju. I zbog toga ih se ljudi klone. Zbog toga postoji ta etiketa: nepoželjni.

Naše sličnosti sa njima su sledeće: svi se rađamo u društvu u kojem nas od rođenja izlijepe etiketama: ime, prezime, vjeroispovjest, nacionalnost, građanin, stanovnik određenog grada, regije itd. Što nas razlikuje je to što mi neke od svojih  etiketa možemo skinuti, promijeniti, zamjeniti uz pomoć našeg uma. A oni uz nedostatak intelektualnih sposobnosti trebaju našu pomoć u svakodnevnom funkcionisanju. Zato je i težak taj dar ili kazna pomenut na početku teksta: pomoći ili biti taj koji prima pomoć.

Od nas, budućih socijalnih radnika, se očekuje da prepoznamo da li je to kod nas pravi dar ili želja konstruisana životnom situacijom, po nagovoru naših bližnjih. Znam da smo se svi tog dana zapitali da li je to što rade ljudi u tom centru ono što mi sjutra želimo raditi, Glavna poenta je da sjutra budemo u mogućnosti da pomognemo toj djeci da žive svoj život dostojanstveno, ne uznemiravajući druge i da skinu svoje etikete dobijene bacanjem kockica sudbine.