Otvorimo oči

Da li mogu nešto da promjenim u svom društvu? Da li želje i htjenja bez artikulacije predstavljaju nešto? Dobro došli u referentni sistem jednog studenta koji pokušava da artikuliše neartikulisano.

Društvo u kojem sam rođena je problematično otkad sam shvatila obim i sadržinu pojma „društvo“.  Ne bez razloga. Otkad znam za sebe, ređale su se: inflacija, rat u drugim krajevima republike koji je, naravno, uticao na nas, raspad SFRJ, mijenjanje valute koje je razorilo kupovnu moć prosječnih građana Crne Gore, još jedan rat u blizini, sankcije UN-a, raspad SRJ, pa najnovija globalna ekonomska kriza. Sigurno sam neke procese zaboravila da navedem ali je moj zaključak: ja sam odrasla u stresnom društvu. Od svega je najčudnije uvijek bilo: kako to da niko ne pokušava nešto da promjeni? Svi pričaju „ispod žita“ kako je teško živjeti „ u besparici“, a u javnosti se pretvaraju da je sve u najboljem redu.

Odakle promjene dolaze? Da li treba da građani očekuju od političara koji skoro 20 godina sjede u istim foteljama da promjene nešto što navodno mijenjaju dvije decenije ili treba da se promjeni svijest prosječnog čovjeka? Glasam za drugu opciju, jer su sve šanse za promjenu društvenog stanja putem prve „ gone with wind“.

Naše društvo je društvo intervencionizma, protekcionizma i nepotizma. Drugim riječima: ljudi se međusobno poznaju do te mjere da je „ bolje imati dvije tetke nego tri fakulteta“ , a uvijek je bilo i toga da „ novac vrti đe burgija neće“. Koliko društvo gubi ako pojedinac dobija nešto putem „personalizacije“[1] vlasti? Pitanje za milion dolara.

Najveći procenat građana je dovoljno vješt da nađe neku vezu, pa makar nekog „izvanjeg rođaka“, pa čak i davno zaboravljenog druga ili poznanika, ali dokle tako? I zbog čega „personalizacija vlasti“ uspjeva da dobije svaku partiju šaha, čak kad su lovci i kraljica na slaboj poziciji ili ih nema? Odgovor je jednostavan: „personalizacija vlasti“ počinje od vrha piramide i kako ide ka dnu, postaje sve teže pohvatati sve konce: na vrhu su interesi najjači i najveći, te stoga lako shvatljivi, a kako idu ka klasama koje su niže na hijerarhijskoj ljestvici, sve ih je teže razumjeti. Oni „niže“,  „personalizaciju“ opravdavaju time što je ona prisutna čak i na vrhu državne piramide; oni koji su na vrhu, personalizaciju i ne opravdavaju.

Svakog dana gledam ljude koji nestaju u ovom društvu, u kojem i dalje postoji dovoljno humanosti, ali koja se polako pretvara u „nepoželjnu osobu“. Hodam ulicama svoga rodnog mjesta, gazeći po napuklom asfaltu i pitajući se: koliko će glasova na sledećim izborima biti dovoljno da se asfalt promjeni. Do koje mjere su ljudi spremni da ponize sebe, da mijenjaju svoje stavove „kako vjetar dune“, da budu licemjeri iako to nije njihovo pravo biće, da hvale one koji njihovoj djeci ne nude svijetlu budućnost kao svojoj? Kada će građani postati svjesni  moći koja leži u njihovim rukama, koja može da se ostvari jedino njihovim jedinstvenim stavom koji glasi: Mi želimo promjene koje su veće od povećanja cijene rada za par procenata! Mi želimo radna mjesta, a ne socijalnu pomoć koja ide na štetu državi! Da li je odgovor na ova pitanja: NIKAD?

Ja ne želim da povjerujem u to! Smatram da, dok smo studenti, moramo pružiti što više napora da do promjena dođe, jer je sada najveća mogućnost da to uspije. Posle, kada se zaposlimo (ili ne) , teško ćemo uspjeti da izbjegnemo pritisak državnog aparata i artikulišemo naše stavove kao sad. Dosta smo bili „zatvoreno društvo“, zatvoreni prema sebi samima: otvorimo naše oči i hrabro pogledajmo u oči naše ne tako svijetle budućnosti, da bismo sjutra bili otvoreni i prema drugima. Jer jedino mijenjajući sebe ćemo moći i nju da mijenjamo.

           

---

[1] Ovdje je termin personalozacija vlasti upotebljen da bi se označilo proces deinstitucionalizacije vlasti i njenog prenošenja na persone tj. osobe