Saškici

Bio je kišovit dan, čini mi se, kad sam upoznala moju Sašku. Rekli su mi, idi na deseti sprat Instituta, sa desne strane kad izađeš iz lifta, u dnu hodnika je njena kancelarija. Lijepo će ti biti.

Zbunjena sam otišla, jer ranije nisam imala prilike da razgovaram sa psihologom, osim prilikom upisa u školu. Nisam ni znala šta da očekujem, nije bilo predrasuda. Ali sam ipak neodlučno kucnula i čula zvonki glas. Ušla i začudila se. To nije bila klasična kancelarija, to je bio kutak za odmor. Nasmijano lice me dočeka i ponudi da sjednem. I ne sjećam se o čemu smo pričale tom prilikom, jer je prošlo četrnaest godina od tad, ali je neopisivo dobar osjećaj ostao kao jedan od najbitnijih pečata u procesu mog sveukupnog oporavka. Na kraju razgovora Saška mi je ozbiljno rekla: Marijeta, ti ne sanjaš, ovo je stvaran život. Ako želiš da radimo na tome, dođi sjutra.

Kada sam izašla iz njene kancelarije, bila sam zatečena. Otkud ona zna da mislim da sanjam? To nikom nisam rekla od novembra 2003., a ona zna! Ostatak tog dana sam provela u suzama, ispod ćebeta. Pucala sam po šavovima, osjećala se ugroženom, ali sam sjutra otišla do njene kancelarije i bez oklijevanja pokucala i rekla da hoću da radimo na mom oporavku.

I tim prvim odbacivanjem mehanizama odbrane koji su mi koristili kao štit od realnosti započele smo proces koji je trajao više od tri godine, iz nekoliko faza. I bio težak, i užasno bolan. Ali za taj proces mogu reći da me je učinio kompletnom ličnošću. Mnogo emocija, suza, smjeha, gubitaka, mirenja, nada je ostalo u četiri zida te kancelarije. A za to moram zahvaliti samo Saški.

Njen način pristupa mladoj osobi koja ne zna šta ju je snašlo je bez greške. Ostavlja dovoljno prostora da osjetiš svoju individualnost, nikad ne daje odgovore na pitanja koja postavljaš već ti ukazuje da ti moraš doći do tih odgovora, pomaže da radiš na sebi u smjeru ličnog razvoja. A sve to radi tako nonšalantno, a tako profesionalno. I sve iz razloga što daje sebe pri obavljanju svog posla. Nakon što sam i sama počela da radim, shvatila sam da je to pravi način da valjano radiš posao.

Prije više od pet godina sam imala priliku da idem ponovo kod moje Saške na seansu. Nakon uvodnog ćaskanja mi je, opet onako ozbiljna, rekla: Marijeta, ja sa tobom nemam šta da radim. Ti si toliko uspješan primjer dobre psiholoke rehabilitacije da možeš služiti za primjer.

Ponosna sam na svoje životno iskustvo. Ono me je i u profesionalnom smislu predodredilo za stvaranje dobre komunikacije sa mladim ljudima. I uvijek kada imam radionicu sa njima na temu inkluzije osoba sa invaliditetom, obavezno pomenem moju psihologicu Sašku. I rad sa njima je uspješan jer dajem dio sebe, a to sam naučila od najbolje.