Doroti u Ozu
Mladost predlaže, starost odlaže, sredina
izvršava.
Kineska poslovica[1]
Uvijek kada u poslu naiđem na prisvojni pridjev
“omladinski/omladinska” a to je svakodnevno, jer se bavim omladinskom politikom
na lokalnom nivou, asocira me prvenstveno na omlad. Omlad kao mladu biljku,
koju ljudi sa pažnjom gaje i pomažu joj da ojača i izraste i nastavi da živi u
skladu sa prirodom. Zato je i omladina, kojoj ja već ove godine moram reći
zbogom jer napuštam tu starosnu grupu, presudna za pravilan razvoj svakog
društva i njegov opstanak. Iz ovog razloga mi je izuzetno drago što imam
priliku da učestvujem u razvoju omladinske politike na lokalnom i državnom
nivou.
Omladinska politika je okvir i kostur za naša nastojanja
da mladim ljudima stvorimo šanse da prošire svoje vidike i iskoriste svoje
potencijale. Tek kroz omladinski aktivizam, koji je svojevrsni organon za ostvarivanje
zamisli i ciljeva različitih aktera i omladinski rad kao profesiju, omladinska
politika ostvaruje svoju ulogu i prestaje da bude mrtvo slovo na papiru. Koliko
je samo potrebno istrajnosti u pokušajima da starijim donosiocima odluka
objasnimo da je omladinska politika korisna za sve, a dok još ne znamo kuda
idemo! Kao Doroti koja Čarobnjaku iz Oza pokušava da objasni novi trik i osjeti
zadovoljstvo kada uspije da pridobije pažnju sam se osjetila mnogo puta. Svakom
ko se bavi ovim poslom u Crnoj Gori magične cipelice su neophodne da bi završio
krug.
Omladinski aktivizam nije vezan za određeno mjesto,
vrijeme ili metod koji se koristi da bi nešto bilo urađeno. Bitno je da je
usmjeren na mlade ljude, da ima pozitivne efekte na njihov socijalni,
emocionalni i intelektualni rast i razvoj i da je bar jednim dijelom osmišljen
od strane nekog ko pripada toj starosnoj grupi- to je moje viđenje omladinskog
aktivizma. Sve što sam u prethodnoj rečenici napisala sam zaključila iz rada sa
i za mlade za više od tri godine profesionalnog angažmana.
Za ovaj posao, kao ni za ostale, nije dato da ga može
svako raditi. Potrebno je sakupiti znanja iz oblasti omladinske politike (forme
i norme), proučiti zakonske procedure i steći određeno iskustvo. Da bi se znalo
kako se zakon o mladima treba primjeniti, treba proučiti Strategiju za mlade i
ključne oblasti koje se njom definišu. Onda treba uzeti u obzir i akcioni plan
koji predviđa prioritete koji se za svaku godinu predviđaju, a svaka od
lokalnih samouprava treba da donese svoje lokalne planove akcije za mlade. Ovo
ne djelije tako zamršeno da ga ne bi mogao odraditi svako. Pa zašto ovo pišem?
Smatram da za rad sa mladima treba takta. Ne znam da li ću uspjeti da objasnim
kako treba , ali pokušaću najjednostavnije: treba steći njihovo povjerenje, ne
izlazeći iz svojih profesionalnih cipela (zadržati profesionalni integritet), a
u isto vrijeme izgraditi fleksibilan drugarski odnos. Oni nikako ne smiju da se
osjete kao da stoje pred šalterom gdje treba da predaju brdo papira ili ispune određeni formular, niti da se osjete
kao da su u školskoj klupi. Omladinski aktivizam treba da ostavi utisak neformalne
i neobavezujuće aktivnosti, kojoj će dobrovoljno željeti da se posvete.
Pored neophodnog znanja, potrebne su i vještine
komunikacije koje su svojstvene za svaku od starosnih grupa koje se mogu formirati
od 15-30 godina. Iz iskustva u radu sa mladima mogu reći da svaka od grupa
(osnovci, srednjoškolci, studenti, mladi profesionalci, mladi u potrazi za
mogućnostima, Romi) ima sebi svojstven način izražavanja i šemu komunikacije,
što je samo odraz zdravih različitosti. Svako od njih je svijet za sebe, sjajan
i neponovljiv, koji zaslužuje poseban tretman i pažnju. Oni tihi i povučeni
opet trebaju druge obrasce, jer im se ne može prići na standardan način. Sve to
zahtijeva da omladinski aktivista stalno radi na sebi, tj. da obnavlja i
proširuje fond znanja da bi se prilagodio ciljnoj grupi. Ja bih ovo nazvala
profesijom kojoj je cjeloživotno učenje temelj, conditio sine qua non.
Svako
od nas svoje vrijednosti nosi sa sobom u svojoj torbi koju niko ne vidi. Vučemo
ih iz rodne kuće, školskog dvorišta, iz životnih situacija koje od nas prave
moralne džinove ili patuljke. U radu sa mladima vrijednosti imaju posebno
mjesto i uvijek su u fokusu interesovanja. Zato sam, od prošle godine, organizovala
redovnu aktivnost pod nazivom „Razgovori uz oganj“, gdje kroz razmjenu mišljena
srednjoškolaca razgovaramo o vrijednostima. Ja, to se podrazumijeva, nikako ne
izražavam svoj stav, jer je suština u neutralnosti i kroz taj princip
nemogućnosti uticaja na njih. Izazovno je i izuzetno zanimljivo slušati njihova
razmišljanja na aktuelne teme. Imam i taj običaj da ih poredim sa mojom
generacijom i uočavam razlike koje su ogromne zbog njihove izloženosti mas
medijima i popularnoj kulturi. Daću primjer radionice o rijaliti šouu: pro et
contra argumenti. Jedan od učesnika je zastupao ovaj koncept zabave, drugi su
mu oponirali. Suština je da su svi imali pravo da iskažu svoje mišljenje, da
niko nema prvenstvo ili bude manje uvažen, a da sami izvuku pouku o vrijednosti
izrečenog. Njihovo mišljenje je bitno. Fokus treba da bude na tome.
Završni
razredi osnovnih škola su još zahvalniji za rad jer su, i pored ogromne
izloženosti medijima, spremni da uče i prihvataju različitosti. Moja radionica
„Život sa invaliditetom“, koja iz perspektive osobe koja je stekla invaliditet
u ranoj mladosti i naučila da funkcioniše sa tim teretom, je naišla na
prihvatanje kod ove publike. Njihova empatija, razumijevanje i podrška su nešto
što vidim kao najveći uspjeh u dosadašnjoj karijeri. Mišljenja sam da se o ovoj
i sličnim temama ne priča dovoljno kod nas ili bar ne na ovaj način.
Storytelling, inače, izuzetno cijenim, jer ga koristim više godina i smatram da
se više uradi jednim iskrenim nastupom pred ovako zahtjevnom publikom nego
održavanjem stotinu prezentacija. A oni zbilja jesu zahtjevni, jer su krhki. Sa
jednim odjeljenjem sam nastavila plodonosnu saradnju. Osjećaj zadovoljstva je
nemoguće opisati. Eto, možda: jagode sa šlagom.
Rad
sa mladima je ulazak u arenu društvenih događanja pod nepovoljnim i nepravedim
okolnostima. Škole se čude što postojite jer smatraju sebe dovoljnim i nisu im
jasna vaša nastojanja da prikažete ono što oni ne obrađuju ili poklanjaju manje
pažnje; roditelji su malo skeptični jer nikad ranije nisu čuli za vas; ostale
institucije obično ne znaju ko ste. Smatraju nas manje bitnim ili nebitnim, jer
će mladi naći sami svoj put. Uvijek je tako bilo, zašto ne bi tako bilo i sada?
Ja imam drugačiju viziju omladinskog aktivizma. Bilo da pravimo uličnu akciju
da obilježimo dan sreće, promovišemo festival filma o ljudskim pravima ili
obrađujemo prevenciju zavisnosti od psihoaktivnih supstanci kroz upotrebu
društvene igre a ne kroz prezentaciju ili storytelling- mi pravimo pozitivnu
razliku. Razliku u odnosu na prošlost, kada mladi ljudi nisu imali kome da se
obrate za savjet na ovaj način ili gdje da odu kako bi našli mjesto gdje mogu
da budu i nauče nešto novo izvan školskih klupa.
Omladinski
aktivizam zvuči sjajno i kao koncept i kao realnost, ali je potrebno probuditi
mlade ljude, koji su popili magičnu pilulu prilikom odrastanja. Izazovno je,
novo, uvijek se uče i saznaju nove činjenice, ruše barikade predrasuda. Nekad
uspijemo, nekad ne i ništa nije savršeno. Prošle godine nisam uspjela da
pomognem jednoj mladoj osobi da izađe iz začaranog kruga alkoholizma kroz
uključivanje u omladinski rad jer nije vidio svrhu, ove godine sam dala prvu
preporuku za odlazak u Ameriku studentu koji je kao srednjoškolac dolazio kod
nas. Doroti se osjeća kao da je na pravom putu.
Comments
Post a Comment