Sjećanja na teške dane ti mogu osvijetliti put-epilog

Kada uzmete nečiji stari dnevnik i pročitate nekoliko redova, ako zaista znate tu osobu, možete vidjeti razliku. Ali moja transformacija, usled dva moždana udara i daljih promjena kao rezultat toga, bila je veoma brza i neizbježna. Ipak, skoro nevidljiva. Umirala sam iznutra i nisam bila svjesna toga. Htjela sam da umrem i jednostavnost toga je bila zastrašujuća.

U jednom periodu mog života uopšte nisam mogla da koristim desnu ruku. Tako je moja porodica pisala u moje ime, pomažući mi da se obučem, da jedem, vodila me na fizikalnu rehabilitaciju. Tretman u banji mi je mnogo pomogao. Psihološki tretman takođe. Ali najveći dio posla koji je uslijedio posle oluje morala sam da uradim sama. To je bilo srceparajuće, izazovno i teško u mnogim trenucima. To je bio najznačajniji posao u mom životu, još uvijek jeste, lista stvari koje treba  uraditi. Morala sam sve da uradim od nule. Mrzjela, ali uradila sam. Naučila sam da ponovo jedem desnom rukom. Naučila sam da ponovo pišem desnom rukom, ali sam morala da naučim i da pišem lijevom jer sam bila previše spora  kad sam se vratila u redovnu školu. Postala sam naturalizovana ljevoruka osoba. Ništa nije savršeno, ali je onako kako jeste. Napravila sam ga iz pepela. Ponosna sam na to.

Izgubila sam većinu svojih prijatelja zbog stigme i predrasuda vezanih za invaliditet. Stekla  sam nove, blago mog života. Kao savjetnica za mlade pokušavam objasniti mladima zašto se ne treba bojati različitosti, a invaliditet je jedna od njih. Volim to. Osjećam se ostvareno.

Dupli vid je moj pratilac više od 15 godina. Mrzim to. Sporo čitam, ponekad je učenje bilo pakao. Ali na kraju sam imala "B" prosjek. A moj posao je vezan za čitanje. Ne žalim, volim to i uvijek se trudim da budem još bolji. Još nisam uspjela da radim svoj master, ali se nadam da ću jednog dana uskoro. Sviđa mi se ta ideja. Ne mogu da vozim bilo koje vozilo i volim da hodam. Moć hodanja, koju u jednom trenutku u mom životu nisam imala, jedan je od najboljih osjećaja ikada. Ne mogu to da zaboravim.

Stalna glavobolja je tako mala stvar nakon svih ovih godina. Hronični bol je samo činjenica, koja u mom svakodnevnom životu ne čini veliku razliku. Ali to je prisutno i ja sam svjesna toga. Ponekad mi je potreban slobodan dan ili samo par sati odmora. Zato mi je potrebna prijateljska radna sredina, u kojoj nadređeni imaju osjećaj razumijevanja. Napustila sam jedan posao jer to nisam imala. Ne žalim. Nastavila dalje, srećna kao dijete.

I došla sam do te tačke života gdje je moje zdravstveno stanje stabilno. Vjerovatnoća da ću umrijeti od moždanog udara je mala. Razmišljam o tome kako će biti sjajno imati dijete  sa čovjekom kojeg volim. Jedva čekam, ali sam strpljiva.

Ova slika je divna i podsjeća me na moj životni put. Nema mjesta za gledanje unazad, samo pogledaj naprijed i vidjećeš prelijepo polje za istraživanje i bale sijena za odmor. Pojednostavi!