Prava

U igri današnje politike, gdje je akcenat stavljen na procese, a države su postale veliki i mali projekti, individue se mogu pohvaliti time da je konačno došlo pravo vrijeme za cijenjenje ličnih stavova i razmišljanja.

Ili ne mogu? Zbunjujuće je to da se neka od najviše cijenjenih stanja u proteklih pola vijeka ( zaposlenost, osiguranje, penzija) danas čine toliko luksuznim i pomalo nedostižnim usled zakazivanja države socijalne pravde, dok se aktualizuju pitanja koja su se ranije vješto prikrivala ( marginalne grupe i njihova prava). Šta je bitnije?

Sve zavisi od toga iz koje perspektive to promatrate i koliko ste  zaista spremni da prihvatite različitosti i druge ljude u njihovom prirodnom stanju. Jer, svi mi igramo manje ili više dobro svoje socijalne uloge, ali kada bi došlo vrijeme da ocijenimo jedni druge, da li bismo to uradili koristeći prave kriterije? Koliko bismo uvažili drugu osobu ako je ona, recimo, korisnik/ca invalidskih kolica, oštećenog vida i u nemogućnosti da isprati neke rutinske djelove radnog procesa ili privatnog druženja? Veliki problem leži u tome što je stavljen znak jedakosti između normalnosti kao čisto psihijatrijske kategorije i rutine ili onoga na šta su ljudi navikli kao proizvoda duge zatvorenosti našeg društva u svakom smislu. To je ključ razumijevanja suštine. To što neka osoba koristi kolica je normalna činjenica za nju, ali to što nekom ne prija da ju vidi je samo rezultat nenaviknutosti ljudi na takve epizode naše stvarnosti.

Danas se toliko zastupaju razne vrste prava, a kada se zavjesa spusti, shvatićemo da se naš čardak ni na nebu ni na zemlji nalazi u vakumu. Naša država je u svojim mnogobrojnim zakonima dala toliko prava ne pružajući uslove da se ostvare. Dala je pravo na rad bez obezbjeđivanja radnih mjesta, a uz mogućnost privatne inicijative. Otkud privatna inicijativa bivšim radnicima naših propalih fabrika, kojima je rad u toj firmi bio prvi radni angažman u životu? Naša država je dala pravo na rad osobama s invaliditetom kroz odredbe lex specialis-a bez podsticanja poslodavaca da se lakše odluče za to da daju šansu jednoj osobi s invaliditetom, bez predrasuda o tome kako će raditi svoj posao. Ubiranje poreza po odredbama istog zakona u vrijednosti preko 27 miliona evra i nenamjensko trošenje ovog novca je pokazatelj koliko se brine o ovoj marginalizovanoj grupi. Držati nas i dalje na marginama društva, a neprestano govoriti kako se polako ali sigurno integrišemo. Ko je ovdje prespavao državnu komediju zvanu realan život?

Nisam bila pobornica stalnog zastupanja neke ideje, konkretnih prava i konvencija iz kojih proizilaze, jer sam uvijek bila za to da problemi koji se nalaze u našoj stvarnosti treba da oblikuju djelovanje vlasti u njihovom rešavanju, a ne obratno. Ali, ko te pita? Mi smo bili i ostali prepisivačka škola što se tiče mnogih zakona, u kojima čak i Podgorica ima tramvaje. Nije bitno koje probleme rješavaju, bitno je da problemi postoje i da su oni tu da ih riješe! Zato, tražite od vlasti sve za šta su oni napisali da imate pravo. Sve, budite fer prema sebi, ne štedite ih. Oni nisu štedjeli nas kad su određivali poreze i ostale fore i fazone. Vi imate neograničena prava u ograničenim uslovima propisanim zakonima. A oni, vjerujte, više ni ne znaju šta su propisali(prepisali), njima je pisanje zakona nešto kao hobi.

Možda nešto i izvučete. Samo naprijed.